Nije vrijeme za Orašara

Svako vrijeme u godini ima svoje sezonske čari, pa tako i na razini repertoara. Iako pojedina glazbenoscenska djela obično nisu pisana za izvedbu u određenom dobu godine, praksa svjetskih kazališnih kuća ipak je nametnula suprotan običaj. To je najbolje došlo do izražaja u božićno vrijeme, uz koje povezujemo određena djela klasične glazbe. No valja istaknuti da umjetnička ostvarenja koja organizatori i publika doživljavaju prigodnima za blagdansko doba variraju od sredine do sredine, pa zagrebačka, milanska ili hamburška publika večeri u operi u prosincu i siječnju provodi uz različit repertoar.

Izvor HNK u Splitu

Lepeza klasičnih djela
za blagdane

Hrvatska rado usvaja trendove iz inozemstva, dovodeći ih nekad do razine karikaturalnosti. Jedan od novijih trendova toga tipa u nas je forsiranje Orašara, raskošnog baleta iz pera Petra Iljiča Čajkovskog, na račun ostaloga prigodnog repertoara u blagdansko doba. Interes za Orašara praćen je senzacionalističkim prikazima golemih redova za ulaznice, slučajno zabilježenih dronom.

No, da se razumijemo, Orašar je divan balet i zapravo sjajna početnica za svijet klasične glazbe na melodijski i vizualno vrlo primamljiv način. U bogatoj partituri posebno su atraktivni prikazi stiliziranoga španjolskog, kineskog, ruskog, arapskog i francuskog folklora, koje je Čajkovski vješto uklopio u bajku koja se odvija pred okićenim božićnim drvcem. No imajući u vidu da većina domaćih opernih kuća u ostatku godine ipak ne organizira priredbe kojima bi najmlađima približila čari klasične glazbe, izvodeći npr. simfonijsku priču za djecu Peća i vuk Sergeja Prokofjeva ili Brittenove varijacije Mlada osoba upoznaje orkestar, postaje jasno da iza nanizanih izvedbi Orašara ne stoji pedagoška nego konzumentska komponenta, potpomognuta prošle godine i Adventom u Zagrebu, koji je za svoju maskotu posudio lik iz baleta ruskog skladatelja.

Bachov Božićni oratorij

Naglo pobuđen interes domaće publike za Orašara mogao bi se opravdati i ove godine da se prije nekoliko dana nad središnju nacionalnu opernu kuću nije nadvila sjena smrti omiljenoga člana Zbora HNK-a Ante Topića, uzrokovane pandemijom koronavirusa. U javnost je izišla i izjava članice baletnog ansambla u kojoj stoji trenutno dvoznamenkasti broj zaraženih članova baletnog ansambla, kao i činjenica da plesači oporavak od zlokobnoga virusa teže podnose od npr. instrumentalista, kojima sviranje ipak ne zahtijeva značajniji fizički napor, pa je nedavna odluka zagrebačkog HNK-a o otkazivanju planiranih izvedbi Orašara potpuno opravdana. U Orašaru dakle ove godine treba uživati na drukčiji način, npr. putem odličnih videosnimaka od kojih nas dijele dva klika mišem, a koje su nastale u nekim boljim vremenima, ili čitajući bajku njemačkoga romantičara E. T. A. Hoffmanna koja je nadahnula ruskog skladatelja. Dodatan argument za apstinenciju od ovogodišnjega Orašara leži u činjenici da je prema nekim tumačenjima i sam Čajkovski izgubio život zbog epidemije kolere. Zaraze ipak treba uzimati ozbiljno.

No klasična glazba nudi cijelu lepezu drugih djela koja se tematski odnose na blagdansko doba, a koja su u nas trenutno u dubokoj sjeni spomenuta baleta Čajkovskog. Predbožićno vrijeme na zagrebačkom su repertoaru nekad pratile i izvedbe velike opere Giacoma Puccinija La Boheme ili Boemi, koja doduše pred publiku ne donosi čarobnu blagdansku bajku kao Orašar, nego tešku svakodnevicu pariške sirotinje, koja na Badnjak nije mnogo različita od ostatka godine.

Zanimljivo je da omiljena blagdanska poslastica u Njemačkoj i Austriji, opereta Šišmiš Johanna Straussa ml., u nas u zadnje vrijeme nema nekog odjeka. Iako Šišmiš nije isključivo blagdansko štivo, uz malo je dosjetljivosti mogao poslužiti kao itekako aktualan komad i u nas, upravo u vrijeme pandemije za koju se vjeruje da ju je na ljudsku vrstu prenio šišmiš.

No najveću i najdivniju božićnu i blagdansku glazbenu poslasticu ostavio nam je veliki i ipak nenadmašni Johann Sebastian Bach u svojem Božićnom oratoriju. Bachov Božićni oratorij nije jedinstveno djelo poput Händelovih uspješnica, nego zbroj od šest kantata pisanih za šest dana liturgijske godine, od prvog dana Božića, preko blagdana Kristova obrezanja (1. siječnja) do Bogojavljenja. Bachovo djelo nemoguće je profanirati, banalizirati i istrošiti konzumiranjem, ne samo zato što je duboko religiozno nego i zbog svoje nenadmašne veličine. Ako Orašar utjelovljuje toplinu buržoaskog doma u kombinaciji s virtualnim svijetom maštovita djeteta, Božićni oratorij utjelovljuje nepatvorenu radost Božića, vjerovali u Boga ili ne. Gotovo da u cijelom klasičnom repertoaru nema efektnijeg početka od uvodnih taktova kantate za prvi dan Božića, Jauchzet, frohlocket (Kličite i radujte se), u kojima veliki majstor timpanima, drvenim i limenim puhačima i gudačima u samo nekoliko taktova privuče pozornost i najuspavanijih slušatelja.

U dvorane iz vlastitog doma

Ne ulazeći podrobnije u analizu početkom prosinca najavljenog repertoara domaćih koncertnih i kazališnih kuća od sredine prosinca do sredine siječnja, slobodno možemo zaključiti da je on ipak bio obilježen spomenutim baletom Petra Iljiča Čajkovskog. Stoga ćemo za uživanje u ostalim spomenutim blagdanskim poslasticama morati posegnuti za snimkama. Spomenimo još dva koncerta uz koja ćemo ući u novu godinu, a koja su se na svoj način prilagodila pandemiji.

Dok bečka publika 2020. godinu neće ispratiti uz zvuke Šišmiša, jer su i Državna opera i Narodna opera zatvorile svoja vrata zbog strogih pandemijskih mjera, prvi dan nove 2021. ipak ćemo proslaviti uz Bečke filharmoničare. Zlatna dvorana Bečkoga glazbenog zavoda (Musikvereina) bit će ispunjena zvucima valcera, polki i marševa skladatelja iz obitelji Strauss, ali ne i publikom. Bečki novogodišnji koncert još je jedan primjer brižna odnosa prema vlastitoj glazbenoj tradiciji, pažljivo zapakiranoj u sjajne izvedbe velikog orkestra i predstavljenoj publici diljem svijeta. Novogodišnji koncert dokaz je i da tradicija ne nastaje sama od sebe, nego da se svjesno stvara: malo je poznato da koncert koji prate milijuni nije nasljeđe iz vremena Monarhije, kako bi se sadržajno dalo naslutiti, nego iz vremena Trećeg Rajha. Hrvatski pandan velikom novogodišnjem koncertu ušuljao se u naše domove prije dvadesetak godina. Riječ je o uvijek zabavnu i repertoarno zanimljivu koncertu Tamburaškog orkestra HRT-a Valceri, polke i druge špelancije, koji će se, kao i veliki bečki brat, 1. siječnja 2021. moći pratiti samo posredovanjem prijamnika.

Tajna života u velikoj je mjeri povezana s mogućnošću prilagodbe. Utoliko bismo sjaj pozornice trebali ostaviti za, nadamo se, sljedeće blagdane, a ove (glazbeno) proslaviti u promišljenom i sadržajnom uživanju, a ne u pomodnostima koje nameću arhitekti potrošačkog društva.